Pod Austrougarskom

Habsburgovci dolaze na hrvatsko prijestolje 1527. godine i hrvatskim zemljama vladaju sve do pada Austrougarske Monarhije 1918. godine.

Nakon katastrofalnih poraza na Krbavskom 1493., i kasnije na Mohačkom polju 1526. godine, u kojoj pogiba kralj Ludovik II., Ugarsko-hrvatsko Kraljevstvo našlo se u rasulu. U prosincu iste godine  blizini današnjeg Cetingrada sastalo se hrvatsko plemstvo i 1. siječnja 1527. godine izabralo austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Cetingradska povelja, koju su tom prilikom potpisali hrvatski velikaši i predstavnici Ferdinanda Habsburškog (Pavao Oberstein, Nikola Jurišić, Ivan Katzianer i Ivan Püchler) jedan je od najvažnijih dokumenata hrvatske državnosti i pohranjena je u Austrijskom državnom arhivu u Beču. U zamjenu za priznanje nadvojvoda Ferdinand obećao je, da će pomoći Hrvatskoj u obrani pred osmanskim osvajačima i da će poštovati prava, sloboštine, zakone i običaje njezinih stanovnika. Ta se godina uzima za početak habsburške vladavine Hrvatskom, iako će stvarnu vlast Ferdinand uspostaviti nakon petnaestogodišnje borbe protiv erdeljskog plemića Ivana Zapolje.

Šesnaesto i sedamnaesto stoljeće obilježeno je borbom protiv Turaka. U drugoj polovici 16. stoljeća, velika područja Hrvatske i Slavonije uz granicu Osmanskog Carstva pretvorena su u Vojnu krajinu, kojom je izravno zapovijedalo Dvorsko ratno vijeće u Grazu. Kako je Vojna krajina opustjela, tamo su naseljeni kršćanski prebjezi s osmanske strane granice: Hrvati i Vlasi (koji su se kasnije nacionalno oblikovali kao Hrvati i Srbi), a naseljeni su i Nijemci i drugi.

Hrvatski narodni preporod krenuo je u 19. stoljeću protiv germanizacije, mađarizacije i talijanizacije Hrvatske i Hrvata. Ilirizam je obuhvatio mnoge utjecajne ljude u Hrvatskoj (i hrvatskog i nehrvatskog podrijetla!) 1830-ih godina i dalje, što je dovelo do reforme hrvatskog jezika i velikog razvoja kulture. Među najveće preporoditeljske uspjehe valja navesti ponovno uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i "Hrvatskoj i Slavoniji". Nakon što su mađaroni 1841. osnovali svoju horvatsko-vugersku stranku,Ljudevit Gaj osniva Ilirsku stranku. Međutim, već dvije godine kasnije ilirsko ime je zabranjeno. Gaj je primoran promijeniti ime stranke u Narodnu stranku. To je bio veliki udarac Ilirskome pokretu koji je težio okupljanju svih južnih Slavena pod Ilirskim imenom i time želio utjecati na status Slavena u Monarhiji.

Nakon revolucije 1848. i stvaranja dvojne monarhije Austro-Ugarske, Hrvatska je izgubila autonomiju, iako je ban Josip Jelačić pomogao da se suzbije mađarski ustanak. Hrvatska je autonomija vraćena 1868. kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je, unatoč dobivenoj autonomiji u nekim područjima, bila ugovor na štetu Hrvata. Ipak, zanimljivost postaje da su u Austro-Ugarskoj samo Austrija, Ugarska i Hrvatska-Slavonija imale vlastitu vojsku dok ju ostali teritoriji Carstva nisu imali.

U svibnju 1917. godine u Carevinskom vijeću u Beču sastao se Jugoslavenski klub zastupnika i tzv. Svibanjskom deklaracijom tražio ujedinjenje svih zemalja Austro-Ugarske u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi "u jedno samostalno od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom habsburško-lotarinške dinastije."

Krajem rata postalo je jasno kako se Austro-Ugarska neće održati i kako će narodi unutar njezinih granica tražiti proglašenje samostalnih država. U Zagrebu je u listopadu 1918. stvoreno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba s ciljem stvaranja neovisne države na južnoslavenskim prostorima Austro-Ugarske. Nakon Čeha 28. listopada, slijedeći dan je i Hrvatski sabor proglasio razvrgnuće svih veza s Austrijom i Ugarskom, te proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju nezavisnom državom. Kako je Sabor Narodnom vijeću SHS-a priznavao vrhovnu vlast, temeljem toga stvorena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba.