Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dio današnjega teritorija Republike Hrvatske bio je unutar granica Nezavisne Države Hrvatske (1941. - 1945.), a Istra, dio Dalmacije te gotovo svi otoci su prepušteni Italiji, a Međimurje je okupirala Mađarska. Povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost izraženo Ustavom Republike Hrvatske temelji se među ostalim i na odlukama Zavnoha izraženim nasuprot proglašenju NDH.
Snažan partizanski pokret i paralelna narodna vlast na oslobođenim područjima, te oslobađanje vlastitim snagama dovode do toga da je nakon rata Hrvatska postala dio nove, socijalističke Jugoslavije.
Krajem 60-ih godina javljaju se zahtjevi za razvlaštenje federalne vlasti, jačanje tržišne privrede te se kritiziraju unitarističke i centralištičke tendencije u Jugoslaviji. Višegodišnja kretanja prerastaju u pravi nacionalni pokret čija su središta Matica hrvatska, studenti te mlađi komunistički političari u Centralnom komitetu KPH od kojih su najpoznatiji Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar. Pokret se posebno proširio do proljeća 1971. godine pa je i nazvan Hrvatsko proljeće. Širenje pokreta izaziva kritike u drugim jugoslavenskim republikama te Josip Broz Tito smjenjuje hrvatski politički vrh. Ipak ustavnim promjenama, a naročito donošenjem Ustava 1974. godine snažno je ojačan republički individualitet.
Titovom smrću 1980. godine nestaje element koji je svojom karizmom i autoritetom osiguravao koheziju visoko složenog sustava prepunog različitosti unutar Jugoslavije. Početak teške političke kriza prati gospodarska kriza, nastala sudarom tržišnih elemenata i elemenata planske privrede, te afirmacija nacionalnih interesa. Radikalizacija zahtjeva u Srbiji koja na političko vodstvo dovodi Slobodana Miloševića dovodi do raspada SKJ. Krajem osamdesetih godina počinju se osnivati političke stranke te se priznaje višestranački sustav.
Nema komentara:
Objavi komentar