Najznačajniji događaji 1918-1990

 Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Hrvatska je ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Istra, Rijeka i Zadar potpali su pod talijansku vlast. Kraljevina SHS je 1929. godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. 1939. osniva se samoupravna banovina Hrvatska.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dio današnjega teritorija Republike Hrvatske bio je unutar granica Nezavisne Države Hrvatske (1941. - 1945.), a Istra, dio Dalmacije te gotovo svi otoci su prepušteni Italiji, a Međimurje je okupirala Mađarska. Povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost izraženo Ustavom Republike Hrvatske temelji se među ostalim i na odlukama Zavnoha izraženim nasuprot proglašenju NDH.

Snažan partizanski pokret i paralelna narodna vlast na oslobođenim područjima, te oslobađanje vlastitim snagama dovode do toga da je nakon rata Hrvatska postala dio nove, socijalističke Jugoslavije.

Krajem 60-ih godina javljaju se zahtjevi za razvlaštenje federalne vlasti, jačanje tržišne privrede te se kritiziraju unitarističke i centralištičke tendencije u Jugoslaviji. Višegodišnja kretanja prerastaju u pravi nacionalni pokret čija su središta Matica hrvatska, studenti te mlađi komunistički političari u Centralnom komitetu KPH od kojih su najpoznatiji Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar. Pokret se posebno proširio do proljeća 1971. godine pa je i nazvan Hrvatsko proljeće. Širenje pokreta izaziva kritike u drugim jugoslavenskim republikama te Josip Broz Tito smjenjuje hrvatski politički vrh. Ipak ustavnim promjenama, a naročito donošenjem Ustava 1974. godine snažno je ojačan republički individualitet.

Titovom smrću 1980. godine nestaje element koji je svojom karizmom i autoritetom osiguravao koheziju visoko složenog sustava prepunog različitosti unutar Jugoslavije. Početak teške političke kriza prati gospodarska kriza, nastala sudarom tržišnih elemenata i elemenata planske privrede, te afirmacija nacionalnih interesa. Radikalizacija zahtjeva u Srbiji koja na političko vodstvo dovodi Slobodana Miloševića dovodi do raspada SKJ. Krajem osamdesetih godina počinju se osnivati političke stranke te se priznaje višestranački sustav.

U Jugoslavenskoj zajednici

Socijalistička Republika Hrvatska (SR Hrvatska, SRH) preimenovana je iz "Narodne Republike" u "Socijalističku Republiku" kad i ostale jugoslavenske republike, Ustavom iz 1963. kao jedna od šest bivših jugoslavenskih republika Prije razdruženja, a sukladno promjenama društveno-političkoga sustava, iz naziva je 25. srpnja 1990. uklonjen pridjev "socijalistička", a promijenjena su i državna obilježja, uklonjena je zvijezda petokraka sa zastave, proglašen je grb Republike Hrvatske sastavljen od šahiranog polja s 5 redaka i 5 stupaca, ukinute su zajednice općina, ukinuto je nazivlje bivšeg društveno-političkog sustava, zajamčeno je pravo građanina na poljoprivredno zemljište. Osamostalila se devedesetih kad je stvorena neovisna Republika Hrvatska. SR Hrvatska je bila druga po veličini i mnogoljudnosti (poslije SR Srbije), a druga i po razvijenosti (poslije SR Slovenije) republika SFRJ. Glavni grad je bio Zagreb sa 629.896 stanovnika (1971.) Socijalistička Republika Hrvatska je država utemeljena na suverenosti naroda i na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi te socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti. Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje u njoj žive. Socijalistička Republika Hrvatska je u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Član 2. Radni ljudi i građani Hrvatske ostvaruju svoja suverena prava u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji kad je to u zajedničkom interesu dogovorom svih republika i autonomnih pokrajina utvrđeno Ustavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ustavom SR Hrvatske je utvrđeno, da je cilj odgoja i obrazovanja "stjecanje marksističkog pogleda na svijet"...

Pod Austrougarskom

Habsburgovci dolaze na hrvatsko prijestolje 1527. godine i hrvatskim zemljama vladaju sve do pada Austrougarske Monarhije 1918. godine.

Nakon katastrofalnih poraza na Krbavskom 1493., i kasnije na Mohačkom polju 1526. godine, u kojoj pogiba kralj Ludovik II., Ugarsko-hrvatsko Kraljevstvo našlo se u rasulu. U prosincu iste godine  blizini današnjeg Cetingrada sastalo se hrvatsko plemstvo i 1. siječnja 1527. godine izabralo austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Cetingradska povelja, koju su tom prilikom potpisali hrvatski velikaši i predstavnici Ferdinanda Habsburškog (Pavao Oberstein, Nikola Jurišić, Ivan Katzianer i Ivan Püchler) jedan je od najvažnijih dokumenata hrvatske državnosti i pohranjena je u Austrijskom državnom arhivu u Beču. U zamjenu za priznanje nadvojvoda Ferdinand obećao je, da će pomoći Hrvatskoj u obrani pred osmanskim osvajačima i da će poštovati prava, sloboštine, zakone i običaje njezinih stanovnika. Ta se godina uzima za početak habsburške vladavine Hrvatskom, iako će stvarnu vlast Ferdinand uspostaviti nakon petnaestogodišnje borbe protiv erdeljskog plemića Ivana Zapolje.

Šesnaesto i sedamnaesto stoljeće obilježeno je borbom protiv Turaka. U drugoj polovici 16. stoljeća, velika područja Hrvatske i Slavonije uz granicu Osmanskog Carstva pretvorena su u Vojnu krajinu, kojom je izravno zapovijedalo Dvorsko ratno vijeće u Grazu. Kako je Vojna krajina opustjela, tamo su naseljeni kršćanski prebjezi s osmanske strane granice: Hrvati i Vlasi (koji su se kasnije nacionalno oblikovali kao Hrvati i Srbi), a naseljeni su i Nijemci i drugi.

Hrvatski narodni preporod krenuo je u 19. stoljeću protiv germanizacije, mađarizacije i talijanizacije Hrvatske i Hrvata. Ilirizam je obuhvatio mnoge utjecajne ljude u Hrvatskoj (i hrvatskog i nehrvatskog podrijetla!) 1830-ih godina i dalje, što je dovelo do reforme hrvatskog jezika i velikog razvoja kulture. Među najveće preporoditeljske uspjehe valja navesti ponovno uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i "Hrvatskoj i Slavoniji". Nakon što su mađaroni 1841. osnovali svoju horvatsko-vugersku stranku,Ljudevit Gaj osniva Ilirsku stranku. Međutim, već dvije godine kasnije ilirsko ime je zabranjeno. Gaj je primoran promijeniti ime stranke u Narodnu stranku. To je bio veliki udarac Ilirskome pokretu koji je težio okupljanju svih južnih Slavena pod Ilirskim imenom i time želio utjecati na status Slavena u Monarhiji.

Nakon revolucije 1848. i stvaranja dvojne monarhije Austro-Ugarske, Hrvatska je izgubila autonomiju, iako je ban Josip Jelačić pomogao da se suzbije mađarski ustanak. Hrvatska je autonomija vraćena 1868. kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je, unatoč dobivenoj autonomiji u nekim područjima, bila ugovor na štetu Hrvata. Ipak, zanimljivost postaje da su u Austro-Ugarskoj samo Austrija, Ugarska i Hrvatska-Slavonija imale vlastitu vojsku dok ju ostali teritoriji Carstva nisu imali.

U svibnju 1917. godine u Carevinskom vijeću u Beču sastao se Jugoslavenski klub zastupnika i tzv. Svibanjskom deklaracijom tražio ujedinjenje svih zemalja Austro-Ugarske u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi "u jedno samostalno od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom habsburško-lotarinške dinastije."

Krajem rata postalo je jasno kako se Austro-Ugarska neće održati i kako će narodi unutar njezinih granica tražiti proglašenje samostalnih država. U Zagrebu je u listopadu 1918. stvoreno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba s ciljem stvaranja neovisne države na južnoslavenskim prostorima Austro-Ugarske. Nakon Čeha 28. listopada, slijedeći dan je i Hrvatski sabor proglasio razvrgnuće svih veza s Austrijom i Ugarskom, te proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju nezavisnom državom. Kako je Sabor Narodnom vijeću SHS-a priznavao vrhovnu vlast, temeljem toga stvorena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba.

Prvi spomen Hrvatske

Područje koje je danas poznato kao Hrvatska je prvi put naseljeno sredinom paleolitika, a kasnije i u neolitiku.Povijest bilježi i kolonizaciju Ilira, Kelta te Grka u prvom tisućljeću prije Krista. Ilirska su plemena osnovala nekoliko država koje su jednu za drugom osvojili Rimljani u drugom i prvom stoljeću prije Krista.

Nakon ulaska u personalnu uniju s Ugarskom, uveden je drugi tip feudalizma. S vremenom slabi značaj starih hrvatskih plemena koja su birala hrvatskog kralja, a na pozornicu značajnih plemstava izlaze hrvatske plemenitaške obitelji kao što su Frankopani i Šubići. Kasniji su kraljevi nastojali povratiti utjecaj dajući povlastice hrvatskim gradovima. Upravitelj hrvatskih pokrajina zvao se ban.

Bribirski kneževi iz loze Šubića stekli su najveći utjecaj, vladajući nad velikim dijelom Hrvatske, Dalmacije i Bosne, dok su Babonići vladali Slavonije. Ipak, kasnije su Anžuvinci ojačali kraljevsku moć, pokorivši Babonjiće i Šubiće u drugom desetljeću 14. stoljeća. Poslije pada Šubića, lokalno plemstvo vladalo je Hrvatskom sve dok ih Ludovik I. Anžuvinac nije pokorio, a isti vladar povratio je Dalmaciju mirom u Zadru 1358. U kasnijim dinastičkim ratovima, Anžuvinci su prodali dio Dalmacije Mlecima 1409. godine.

Kada je Osmansko Carstvo počelo osvajati Europu, Hrvatska se našla na granici s carstvom. Unatoč stalnim borbama, Hrvatska je gubila sve više teritorija zbog nadiranja Turaka. Hrvatsko je Kraljevstvo vremenom ostalo raskomadano te s odsječenim enklavama (primjerice, Klis). Na kraju su od Hrvatskog Kraljevstva ostali "ostatci ostataka" koji su odoljeli svim osmanskim osvajanjima.

U 16. stoljeću Hrvati su postali zaštitnici kršćanstva u Europi. Zbog togo što su Hrvati branili svoju vjeru i domovinu protiv mnogo jačeg neprijatelja, Papa Lav X. napisao je pismo biskupu Trogira i rekao "Glava Crkve neće pustiti da padne Hrvatska, jak i snažan zid kršćanstva." Hrvatska je postala "antemurale Christianitatis".

Hrvatska država izlazi na europsku pozornicu u ranom srednjem vijeku, i nakon nekoliko stoljeća samostalnosti, ulazi u personalnu uniju s Mađarskom, a obadvije države tijekom ratova s Turcima dolaze pod vlast Habsburgovaca, vladara Austrije, dok je primorski dio pod vlašću Venecije. U 19. stoljeću i Primorje i Dalmacija dolaze pod vlast Austrije, a dolazi i do oživljavanja hrvatskih težnji za ujedinjenjem zemalja i samostalnošću. Austro-Ugarska raspada se 1918. godine, a Hrvatska je uključena zajedničku državu sa Srbijom, Crnom Gorom i Slovenijom koja se na kraju zvala Kraljevina Jugoslavija. Nakon pokušaja uspostave samostalne države pod patronatom sila osovine u Drugom svjetskom ratu, Hrvatska postaje federalna jedinica ("republika") u novoj Jugoslaviji. Početkom 90-ih godina 20. stoljeća Jugoslavija se u krvavom ratu raspada, a Hrvatska postaje samostalna i međunarodno priznata država, s perspektivom ulaska u Europsku Uniju.


* Izvor: Wikipedia